Kako je metla postala stoljnjak.... / How did the broom transform into a table runner

Nakon dugo vremena, nedavno sam u dućanu naišla na metlu. Ne bilo kakvu običnu sirkovu metlu, nego kokosovu metlu koju sam davnih dana planirala "dovući" sa jednog od dalekih putovanja, ali sam iz kojekakvih razloga odustala. Naravno da sam u međuvremenu zaboravila na kokosovu metlu, dok prije mjesec dana sasvim slučajno u azijskoj samoposluzi nisam ugledala istu metlu. Iako bi bila super za pomesti terasu, odlučila sam ipak napraviti dugo planiranu probu kako bi izgledalo nešto istkati.
Evo kako je metla dobila novi život, korak po korak u slikama.










Gotov rad:

Svileni šal - Silk scarf

Nakon što sam sinoć završila tkanje na kojem sam lagano radila posljednjih tjedana, evo i obećanih slika posljednja tri rada, redoslijedom kako sam ih završavala. Najnovije tkanje je rađeno sa pamučnom osnovom (kupljenom, mislim da je makedonski konac, lijepe oker boje, malo deblja nit), i svilenom potkom (ista ona svila o kojoj već dugo čitate na blogu i koju polako ispredem, pa tkam, pa kad mi nedostaje, opet ispočetka za kolovrat da napredem koliko mi ponovo zatreba).


Tkanje prije toga, iako tkan istom svilenom potkom, za osnovu je imao bijeli pamuk (dupla nit) i gotov izgleda puno "tvrđe" dok bojom vuče na bijelo. Nije tako lagan i prozračan kao ovaj gornji, ali sam svejedno zadovoljna.
I za kraj današnjeg putovanja kroz posljednje radove, evo i slika prvog od zadnja tri rada. Osnova ne znam šta je bila, ali je potka crna alpaka vuna, ručno predena. Tu sam crnu alpaka vunu nabavila pri posjetu jednoj od alpaka farmi, zamislite životinju koja upravo tako crno-crna živi. Tko još nije vidio alpaku, evo male slike sa jedne od farmi.

Lipanj i zeleni orahi.../ July and the green walnuts

Lipe cvatu, sve je isto ko i lani....
U očekivanju ljeta moj je blog uspio prespavati ne samo zimu nego i cijelo proljeće, i već mi je neprijatno da se toliko dugo nisam javila, jer vidim da se blog uredno posjećuje.
Vama "starim" posjetiteljima je vjerojatno već dosta ove spavancije, dok novi uvijek imaju pronaći nešto zanimljivoga u starim pričama i slikama. Ne znam kako je vama, ali je meni ovo pola godine prošlo prebrzo, i kako najveći dio dana provedem radno u uredu, navečer mi više nije bilo do kompjutera, tako da je blog morao čekati do današnjeg ružnog i kišnog dana da se napokon primim posla i javim vam se.
Razlog za nejavljanje nije da ne tkam i predem, dapače baš sam se primila posla zadnjih dva mjeseca i pripremila si dosta materijala, naprela zanimljive vunice i jednobojne svile, a na tkalačkom stanu je u radu (već) treće tkanje. Moj kilogram svilene pređe nikako da se smanji, a kako ga dosta tanko predem, tako vrećica nikako da se isprazni. Dakle, isprela sam dosta svile, i ostavila ju u prirodnoj boji. Ako mi se mijenja boja odlučila sam da je lakše pofarbati gotov proizvod, nego li igrati se sa vlaknima. Momentalno me drži ideja farbanja sa orasima, jer je vrijeme skupljanja zelenih oraha, a to je obično prekrasno sredstvo za farbanje. Naravno, ako na vrijeme uspijem skupiti orahe.... I tu trebam pomoć. Bilo kakav savjet za farbanje sa zelenim orahima bi me jako razveselio. Moje jedino iskustvo farbanja sa orahima je unatrag desetak i plus godina kad sam spremala orehovicu, koja je pofarbala plastičnu posudu u kojoj su se namakali orahi da je to nevjerojatno. Orahovica je bila super, a zdjela je zavrsila u smecu, pa prije nego što upropastim tkanje, bilo bi mi se draže posavjetovati sa nekim stručnijim.
Moja tri posljednja rada nisam još poslikala, to ću potkraj tjedna. Još sam uvijek dužna i sliku čileanskog tkanja, tako da sve to moram dovesti u red i slijedeći post napraviti samo u slikama, sa malo riječi.
Momentalno radim na svilenom šalu sa ćipkastim uzorkom, trebao bi ispasti interesantno, iako se za vrijeme tkanja ne vide svi detalji, ali kad se skine sa tkalačkog stana i opere i sve niti stanu na mjesto, mislim da će biti vrlo interesantan. Isti takav crni, doduše od crne crncate alpaka vune je gotov, i jako je lijep i mekan. Slike naravno slijede ubrzo.

Svježe sa tkalačkog stana/Fresh from the loom

U komentarima na posljednji post Bodulka me upitala da li sam donijela nešto lokalnih vunenih i alpaka proizvoda iz Čilea. Donijela sam samo jedan jedini prekrasan rad lokalne tkalje koji odnedavno ukrašava jedan od zidova manje sobe koja je već dugo čekala da na njega nešto objesimo. Sve to na razočaranje pola ženskog dijela obitelji, jer je zaključak bio da bi taj komad tkanja bolje iskoristiti kao mali prekrivač za nove pred televizorom u ovo dugo zimsko doba, ili kao maleni tepih. Meni niti jedna a ni druga ideja nisu baš zvučale idealno, jer čim sam ga ugledala na malom trgu usred Atacama pustinje, plan je bio objesiti ga upravo tamo gdje danas visi. Što se tiče vune, nisam donijela niti gram. Dozvoljena prtljaga nam je bila 23kg, što nije previše za tri tjedna puta. Palo mi je naravno to na pamet, ali na kraju nisam jer me još uvijek čeka dobra stara hrpa alpaka runa koje je davnih dana stiglo poštom sa alpaka farme iz Švicarske, koje je davnih dana iščešljano i pripremljeno za predenje i pranje. Od početnih 10kg, mislim da sam isprela možda svega malo više od 500g. Slike ispredenog su odavno na blogu. Ostatak je uredno pospremljen u mom vunenom skladištu broj 2.Toliko o alpakama, vuni i nezavršenim radovima.
Dobra je vijest da sam prije sat vremena i nakon gotovo tri tjedna odugovlačenja napokon završila tkanje koji sam počela unatrag koji vikend. Dobri stari Matko konac u osnovi. Potku sam započela igrajući se sa srebrnom niti, ali kako nisam bila zadovoljna rezultatom, tako sam nakon nekoliko redova odlučila iskoristiti raznorazne pamučne konce koji se već dosta dugo vuku i čekaju svoj dan. Plan sa srebrnom niti ostaje, ali moram razraditi plan i poigrati se sa bojama osnove da uspijem dobiti ljepši kontrast. Na gornjoj desnoj slici je dio tkanja gdje je srebrna žičana nit. Sve drugo su slike ostatka tkanja, kojem ostaje samo završiti krajeve i nakon toga može službeno preseliti na stol, ili kao ukras ili kao podložak pri jelu.
Slijedeće je tkanje već u planu samo moram nabaviti nešto lijepo, tanko i vuneno za osnovu. Potka je ispredena proteklih par tjedana, ali nisam imala vremena poslikati. Laku noć.
One of the readers asked me while commenting the last post whether I brought any woolen and alpaca products back from Chile. Well... I brought only one lovely piece of work of the local weaver which is since a month decorating one of the bedrooms. All to disappointment of the female family members, since their vision was that it would make a perfect throw for the long winter evenings. Little did they know that my vision was from the moment I spotted it to hang it just where it stands today.
As for the alpaca wool, I did not bring a single gram. Part of the reason was 23kg luggage allowance which is not that much for the three week joruney, and another one is that I still have around 9 out of 10kg of alpaca row fibre that arrived almost two years ago from the farm in Switzerland, and which has been all nicely carded and ready for spinning. So far, I have only managed to spin a little over half a kilogram.
So much of alpacas, wool and outstanding weaving and spinning projects, since over an hour ago, I have finally finished a newest piece of weaving that has been (very) slowly woven for the last three weeks.
Beige cotton warp, and weft which I started with the silver wire, but quickly changed to cotton as I was unhappy with the result. Instead, I used up a number of differenly colored cotton threads that have been sitting around for awhile waiting to be woven.
The plan for the next project is in my head, only have to run to the shop to get something thin and nice for the warp while the weft will be a self-span silk/alpaca/merino combination in pomegranite colour that I managed to make since back from holidays. In the meantime, I also have to rethink the plan with the silver wire.

Kratko novogodišnje javljanje...

Nadam se da ste mi svi sretno i veselo, puni nove energije i planova dočekali ovu, još jednu novu godinu. Gledajući unatrag, meni je prošla godine prošla prebrzo. Još brže je proletjela na tkalačkom planu, jer usprkos gomili planova, inspiracije i ideja za nove radove, moje umjetničko skladište stoji puno i prepuno i čeka da se napravim malu inventuru, prisjetim se kakvih materijala imam za nova tkanja i predenja, i naravno da se primim posla. Posao-posao mi lani odnosio puno i previše slobodnog vremena, a bolje nije počeo niti siječanj. Nažalost sam morala odbiti ponudu za prosinačkom izložbom u Budimpešti, jer mi nije stala u kratak broj dana do kraja godine, a s druge strane, nisam imala ni nešto novih radova s kojima bih se predstavila, tako da je odluka bila u redu.
U strci oko kraja godine, i planiranja putovanja, na blogu se nisam uspjela pozdraviti i poželjeti vam sve najbolje prije nego što nas je put odnio na drugi kraj svijeta u Čile i nakratko u Argentinu.

Put dalek, prekrasan, i dan danas imam osjećaj kao da smo posjetili tri različite zemlje, a ne samo jednu. U 4500 kilometara dužine Čilea, možete si samo zamisliti raznolikost biljnog, životinjskog svijeta, različitu klimu, okoliš, običaje, sela, gradove, ljude. Ogromna je to zemlja, čudno rastegnuta od sjevera prema jugu, i budno čuvana sa istočne strane ogromnim masivom Anda i stotinama vulkana koji tiho, sa pokojim dimom iz kratera obično podsjećaju na svoje postojanje. Netko mi je nedavno spomenuo da u jednom od turističkih knjiga vodiča o Norveškoj, kaže da na svijetu postoje tri neobično zemljopisno položene zemlje. Norveška, Čile i Hrvatska. Točno.

U tri smo tjedna obišli od pustinje Atacama i mala sela oaza na sjeveru Čilea, prave pravcate gejzire koji pršću vruću vodu na 4300m nadmorske visine, neobične formacije nastale nakon erupcija vulkana i igre pustinjskih vjetrova i vremenskih prilika; vidjeli na stotine alpaka, llama, vicuna, guanaco, flaminga, pingvina i kojekakvih drugih životinja; prirodnih formacija, vulkana koliko ih vjerojatno nigdje i nikad više vidjeti nećemo. Usred Čilea, nedaleko pacifičkog oceana smjestio se Santiago sa svojih više od 5 miliona stanovnika. Ogroman, ali uredan, čist i nevjerojatno zelen. Gotovo svaka ulica u Santiagu ima posađeno manje ili veće drveće, zelenilo posvuda. Zelenilo koje jako dobro dođe u vrijeme ljetnih vrućina. Južni dijelovi Čilea su priča za sebe sa vulkanima, jezerima i malim gradićima i selima čiji su dijelovi naseljeni ljudima iz Europe jos krajem 19. stoljeća. Pogled na vulkane obično daje do znanja da smo na nekom drugom kontinentu, jer je krajolik vrlo pitom i pitoreskan.

Sam jug zemlje izgleda točno onako kako sam si zamišljala da izgledaju mjesta na kraju svijeta. Punta Arenas – grad na samom dnu kontinenta iz kojeg se u lijepo vrijeme vidi Ognjena zemlja, a u ružno vrijeme se čovjek smrzne samo gledajući u nemirno more Magellanovog prolaza. Nakon Punta Arenas, put nas je preko Puerto natalesa odveo u Patagoniju. Daleka vožnja kroz nenaseljene ili tek slabo naseljene krajeve Patagonije u Nacionalni park Torres del Paine gdje je boja ledenjačkih jezera najsličnija poznatoj tirkiznoj boji Plitvica. Područje glečerskih-ledenjačkih jezera, visoravni, proplanaka gdje posvuda bezbrižno pasu guanaco (jedna od životinja iz porodice llama, alpaca, vicuna). Znatiželja nas je odvela preko granice do poznatog ledenjaka Perito Moreno u Argentini, jedinog u tom kraju koji u ova vremena klimatskih promjena raste, dok se svi ostali lagano otapaju. Slušajući zvukove loma tisućljetnog leda, čovjek se osjeća tako malen i bespomoćan pred majkom prirodom slušajući kako led puca, i čekajući na kojem komadu će se ledenjak otvoriti, slomiti i sa visine veće od 60 metara srušiti u hladne vode jezera. Jos jedno mjesto u Čileu je nešto što se ne pronalazi svaki dan i posvuda - otvoreni kop (rudnik) bakra, u kojem operiraju moćni strojevi dva do tri puta veći od autobusa, mašine kraj kojih se čovjek stvarno osjeća patuljkom. Neću o zagađenju okoliša, ali neplanirani izlet bio je definitivno vrijedan posjeta. I za kraj, pitanje ića i pića. Beefsteak dan i noć, tu i tamo losos koji je u Čileu beskrajno jeftin, jer ako već nije, Čile je na najboljem putu da prestigne Norvešku po proizvodnji i izvozu lososa. U Patagoniji, naravno patagonia lamb (janjetina), pečena na tradicionalni način, upravo onako kako su to gaučos radili na beskrajnim visoravnima Patagonije. I evo za kraj, sličica pingu porodice na putu prema moru, hrani, nevjerojatno brzom plivanju, i izležavanju na hladnom južnom suncu.