May 30, 2010

Srebrno tkanje / Weaving silver wire

Tkanje koje sam spomenula u jednom od svibanjskih postova, ali vam ga još nisam pokazala bio je moj ponovljeni izlet u svijet nekonvencionalnih materijala.
Već dosta dugo vremena čuvam klu
pko "Mare" (Unitas, rayon/kordonet svila/100% viskozni rayon). Dosta je tanka i čudno se ponaša bilo kao osnova ili potka (klizava i nepodatna), a kako ja baš ne volim umetati srebrne ili zlatne niti u tkanja od drugih boja i materijala, tako to klupko već dugo skuplja prašinu i čeka da smislim kako ću ga upotrijebiti.
U jednom od mojih izleta u Baumax, nisam mogla odoljeti ne kupiti srebrnu tanku žicu za izradu nakita. Bakrenu žicu različitih debljina sam već probala tkati, i tkanje je ispalo super, ne znam da li sam slike stavila na blog, ako nisam budem.
Sad kad razmišljam, slijedeće tkanje bakrenom žicom u osnovi mora imati neki drugi materijal, jer se žica ne ponaša dobro u osnovi. Zato sam za novo srebrno tkanje odlučila sam iskoristiti rayon svilu za osnovu, a srebrnu/posrebrenu žicu za potku, i rezultat je poprilično zanimljiv. Na slikama vidite sve, od početka do kraja, od materijala do gotovog tkanja.

May 25, 2010

Priča o kruhu i korijenima - The story of bread and roots

U našem lokalnom dućanu (Billa) se dosta dugo vremena može kupiti tzv. Wurzelbrot, koji je s vremenom postao moj omiljeni kruh. Ne za svaki dan, uglavnom za posebne prilike, jer je inače preopasno. Za prijevod me ne pitajte, jer što god kažem bilo bi krivo i nepoznato. Dok su Wurzel korijeni, Brot je kruh, pa kome se slaže prava riječ - nek javi.
E sad.... po mome je to isto što i pravi pravcati domaći, starinski, kruh sa puno mjehurića zra
ka, prekrasnom hrskavom koricom, te okusom i mirisom bakine pećnice na drva. Francuski bi kuharic to zvao Pain a l’Ancienne (isto kao starinski kruh), njemačka i austrijska kuharica Wurzelbrot, za talijansku ne znam.

Taj je kupljeni kruh tako dobar (sline mi cure dok pišem) da mi je donedavno bilo bezveze igrati se doma i probavati ga sama ispeći. No… naravno da mi vrag nije dao mira. Jednog dana kruh na polici osvanuo u novom škarniclu-papirnatoj vrećici na kojoj je bila napokon bila napisana tajna uspjeha. Naravno da nisu stavili cijeli recept, ali jedan važni detalj priče bio je spomenut, a to je da se tijesto nakon što se zamijesi stavlja da raste u hladnoći frižidera slijedećih 12 do 15 sati. U tome se slaže nekoliko recepata koje sam pronašla na internetu, no….. ono u čemu se razilaze je pitanje da li se kruh mora još razmijesiti ili ga samo takvoga kakav se izvadi iz frižidera peći. Ja sam odabrala duži i kompliciraniji put za probnu vožnju. Započela sam ga u petak, šest sati navečer. Spojila sve sastojke, stavila po planu u plastičnu vrećicu i stavila u frižider. Na svu sreću da sam prije toga kupila 6-litrene vrećice za zamrzavanje, jer bi inače mog tijesta bilo zaljepljenog po cijelom frižideru, vjerojatno bi ga još dan danas prala i čistila. Nakon sat-dva, vrećica se napuhala, i tijesto je poprilično naraslo. Drugi dan sam ga nekoliko puta premijesila, i čini mi se da je zato na kraju falilo mjehurića. To mu je bio jedini nedostatak, uz možda koji gram soli koji je pofalio, ali sa soli i tijestom obično imam problema, jer uvijek ispadne da je sol koju koristim neslana (ili je premalo stavim). U pećnicu sam ga stavila tek negdje u subotu u 2 popodne. Dakle, nakon dvadeset sati čekanja, trebalo mu je svega petnaestak minuta da se ispeče. Pekara bi davno propala da tako dugo čeka da napravi kruh.

Sve u svemu, moj je korijenski kruh ispao super. Izvana je izgledao kao dućanski, iznutra je bio malo manje spužvast nego što je trebao, no s obzirom da se pojeo u svega nekoliko sati, nemam se na što žaliti. Naprotiv, jučer sam zamoljena da ispečen kruh doma, no ovaj puta je bila samo focaccia, brzinski i jučer bez maslina, polubijela. Gotove slike nemam, ali evo kako je to tijesto izgledalo prije nego je počelo rasti.

May 20, 2010

Svakog tjedna kapa jedna..../ One hat per week...

Nakon šalova krenule su kape. Sestra mi je za rođendan poklonila dva ogromna neobična klupka, i nisam se dugo dvojila šta da s njima radim. U mom vunenom sklonište ima još uvijek vuna koje se moraju nekako potrošiti, a kako su se boje lijepo pripasale, tako sam krenula tkati materijale za dobre stare kape.
Za sada samo tkam, a
spajanje ostavljam za neki drugi dan.
Tempom
kojim sam krenula, plan mi je stvarno odraditi „svakog tjedna kapa jedna“. Danas smo u dvadesetom tjednu ove godine, i za dva tri dana biti će ih stvarno dvadeset, a onda ćemo vidjeti. U svakom slučaju biti će to dobra priprema za zimu i božićne praznike. Vrijeme je napokon bolje, sunčanije i toplije, no.... nikad se ne zna da nam opet neće zatrebati topla odjeća.

May 19, 2010

Ljetno zimski šalovi / Summer winter scarves

Vrijeme je momentalno tužno. Sunca nema već danima, sjeverni vjetar, ma prava pravcata kontinentalna bura puše već danima, kiša se svako malo prospe i namoči sve oko nas, temperature su nešto ispod prosjeka za ovaj dio godine. Iako dobra stara uzrečica kaže da se u mjesecima koji u imenu ne sadrže "r" već može sjediti na travi bez prehlade, ovogodišnjeg svibnja mjeseca od sjedenja na travi neće biti ništa osim ako prognoza nije 100% u krivu. Dakle, umjesto planinarenja i boravka vani, ovaj sam dugi vikend imala napad inspiracije i baš sam se lijepo primila tkanja. Prije nego što krenem u nabavku novih materijala, koristim sve što pronalazim po kutijama, i mogu vam reći da su se boje i materijali poprilično lijepo iskombinirali. Prvo sam istkala dva mala šala koja su odmah otišla za poklon (to je bio i plan), a nakon toga su stigle dvije proljetno zelene kape, i tkanje u kombinaciji Unitasove Ane (rayon svila) i srebrne žice za izradu nakita.
Plan za vikend bio je posjetiti prijatelje čije sam dvije djevojčice lani ili preklani učila presti i tkati. Razmišljajući kako da ih obradujem, sjetila sam se ružičastog mohera koji čeka priliku da se iskoristi i pretvori u nešto novo i ljepše, i zato sam brzinski odlučila napraviti dva šala. Iako sam dvojila o šalovima na početku ljeta, ideja je bila puni pogodak, i mogle su ih nositi isto popodne, jer je dan bio vjetrovit, kišovit i hladan. Jedan šal ima mala srdašca, drugi je bez posebne mustre, ali sam oba šala ukrasila sa roza i bordo perlicama, što naravno svako dijete jako razveseli.Boje su vrlo slične kao na našem rhododendronu koji momentalno cvate vrlo zanimljivo i nekim čudom svakodnevno mijenja boje cvijeća/latica. Nisam sigurna da li je to od vode ili od sunca, no dok je jedna strana svijetla (uglavnom bijelo i roza), na drugoj su strani latice šarene i to od bijele do vrlo tamno ružičaste boje.Baš kao na slici.

May 12, 2010

Tkanje u crtićima (Barbapapa)

Tko se sjeća dobrih starih crtanih filmova? Slučajno sam za vikend naišla na crtić o Barbapapi, Barbamami i Barbababies (mislim da smo ih zvali Tata Brada) u kojem je cijela Barba-obitelj zaposlena oko tkanja, predenja, striženja......Možete li zamisliti da je prva Barbapapa knjiga nastala davne 1970 godine a tako su aktualni i dan danas. Ovaj mi je dugi kišni svibanjski vikend protekao upravo kao u crtiću. Rezultat su dvije proljetno zelene kape i "srebrno" tkanje. Dok ne skinem slike svojih tkanja na internet, uživajte u tkalačkoj Barba-obitelji.


May 11, 2010

Priča o morskoj svili - Sea Silk tale

Unatrag mjesec dana u potrazi za novim štivom u knjižari sam ugledala knjigu zanimljivog naslova i sadržaja i odlučila ju kupiti. Federica de Cesco: “Muschelseide”. Engleski bi prijevod bio “sea silk” a što bi na hrvatskom preveli kao morska ili školjkina svila. Ne znam da li se tko od vas (pogotovo "morskih ljudi") susreo sa pravim prijevodom. Veselilo bi me saznati pravu riječ, tko zna nek javi. Priča o poklonjenom starinskom šalu napravljenom od morske svile povezana je sa povijesti obitelji na Malti i vezama sa dalekim Japanom. Knjiga je prekrasno istražena i ispričana. Zašto ja to sad pričam i kakve sad to veze ima s tkanjem, pitate se....

Morska svila je vrlo fina, rijetka i skupocjena tkanina napravljena od dugačkih svilenih niti-končića koje ispušta školjka periska (Pinna nobilis - plemenita periska, palastura), i kojima se periska pričvršćuje za morsko dno. Morska svila proizvodila se u mediteranskom području do početka dvadesetog stoljeća. Školjka, koja zna narasti do jednog metra, pričvršćuje se za stijene sa smotkom jakih ali snažnih končića/niti. Posebna žlijezda izlučuje supstancu koja u dodiru s vodom formira niti. Školjka se prednjim, šiljastim dijelom ljušture zakopava u tlo, na dubinama od 2 do 30 m, pričvršćena tzv. bisusnim nitima. Te niti, koje znaju biti duge do 6 centimetara predu se, a nakon što se tretiraju sa limunovim sokom postaju zlatne boje koja se nikad ne ispire. Tkanje proizvedeno od periske finije je od svile, jako je lagano i toplo, no na žalost privlači moljce čije ga larve vole pojesti.

Naravno da me o pronaći o kojoj se to školjki radi, i da li tako nešto postoji u Jadranu.

Periska ili palastura. Sjećate li se? Najveća školjka Mediterana, može narasti preko 1 metar dužine. Rasprostranjena po cijelom Jadranu, svatko od nas će se sjetiti primjeraka trokutaste, ponekad ogromne školjke koja se prodavala kao suvenir duž jadranske obale. Tek kad sam ugledala sliku školjke sjetila sam se o čemu se radi. Školjka ima oblik trokuta, blago zaobljen na širem dijelu, dok je uži dio zakopan u dno. Izvana je ukrašena ljuskastim, tankim i lomljivim svijetlo smeđim lamelama, a unutrašnjost joj je glatka, sedefasta. Periska je Sredozemni endem i rasprostranjena je u cijelom Jadranu. Na žalost je to i vrlo cijenjeni ukras i traženi suvenir, zbog čega je populacija periske, zbog prekomjernog izlovljavanja, u mnogim su turističkim područjima potpuno uništena. U Hrvatskoj je od 1994 periska zakonom zaštićena te je sakupljanje, izlov i trgovina ovom vrstom strogo zabranjena. U Italiji je periska također pod zaštitom.

Na Sardiji je navodno moguće ići u potragu za periskom na otoku Isola Sant' Antioco, te ukoliko je još živa posjetiti posljednju ženu koja je znala prerađivati i presti morsku svilu i muzej u kojem je prezentirana prerada morske svile. Zvuči kao zanimljiv izlet.

Prije toga moram završiti knjigu te započeti novo tkanje.

Kasnim......

Tek prije nekoliko dana sam i sama nakon dugo vremena posjetila blog te primijetila da je moje posljednje javljanje tek potkraj prošle godine. I zato, prije nego što zakoračimo u drugu polovicu godine vrijeme je javiti se sa najnovijim vijestima. 2010 je počela sniježno, zima je bila duga, bijela i hladna. Mjeseci nakon toga bili su prepuni obaveza, posla, putovanja. Vrlo malo tkanja i predenja, no ipak sam si uzela vremena napraviti nekoliko manjih tkanih uzoraka i pokoju štrenicu zanimljivih vuna. Nedostatak kreativne inspiracija je učinio svoje, ali sa proljetnim danima, suncem i toplinom, moja radionica kreće lagano u pogon. Ideja imam, materijala nešto manje, no smišljam kako potrošiti zalihe, ispresti pospremljeno runo alpake.
Moje su kape i obično bile hit božićni poklon malima i velikima, nekoliko ih je otputovalo na sjever Europe, dvije na sjever Afrike, ostatak veseli dječicu u blizini.
U iščekivanju proljeća, topline i zelenila odlučili smo odraditi kratki godišnji odmor te smo se krajem ožujka spakirali i napokon otišli u Maroko. Ovo je bila idealna prilika posjetiti prijatelje koji su se na nekoliko mjeseci preselili u Fez i doživjeti život u srednjovjekovnoj medini iz prve ruke. Javnu pekaru za kruh i kolače gdje svako jutro mame šalju djecu ili same nose svježe zamiješeno tijesto na pečenje, lokalnog mljekara koji cijeli dan sjedi u svojoj maloj trgovini i proizvodi kravlji sir, jutarnji žamor na ulicama medine, tišinu petka. Maroko je prekrasna zemlja, od mediteranske obale na sjeveru, preko srednjeg i visokog Atlasa do početka pustinje na jugu, te Atlanske obale na zapadu i prekrasnih planinskih masiva, dva je tjedna bilo samo mala kap u vodi onoga što se u Maroku može vidjeti. Casablanca-Fez-Merzouga-Tissint-Tata-Essaouira-Oualidia-Casablanca. Prekrasno putovanje tisućama kilometara po Maroku u kojem sam se stvarno nauživala prekrasnih tkanja, ćilima, šalova, prekrivača, materijala i kojekakvih drugih zanimljivih predmeta. O prirodi, lLutajući ulicama medine u Fezu nisam mogla odoljeti ne ulaziti u radionice gdje se na vrlo tradicionalan način još uvijek proizvode raznorazni predmeti. Od tkanja, tradicionalne prerade kože, izrade metalnih predmeta, torbi, cipela, keramike, svaka radionica priča svoju priču. Zanimljiv je bio posjet tkalačkoj radionici jednorukog Alija u kojoj se na dva tkalačka stana tkaju šalovi i prekrivači od kaktusove svile. Moram istražiti detalje o kaktusovoj svili (cactus silk), jer nikako nisam sigurna da li se radi o vlaknu agave ili je to nešto drugo.