January 26, 2009

Kratko novogodišnje javljanje...

Nadam se da ste mi svi sretno i veselo, puni nove energije i planova dočekali ovu, još jednu novu godinu. Gledajući unatrag, meni je prošla godine prošla prebrzo. Još brže je proletjela na tkalačkom planu, jer usprkos gomili planova, inspiracije i ideja za nove radove, moje umjetničko skladište stoji puno i prepuno i čeka da se napravim malu inventuru, prisjetim se kakvih materijala imam za nova tkanja i predenja, i naravno da se primim posla. Posao-posao mi lani odnosio puno i previše slobodnog vremena, a bolje nije počeo niti siječanj. Nažalost sam morala odbiti ponudu za prosinačkom izložbom u Budimpešti, jer mi nije stala u kratak broj dana do kraja godine, a s druge strane, nisam imala ni nešto novih radova s kojima bih se predstavila, tako da je odluka bila u redu.
U strci oko kraja godine, i planiranja putovanja, n
a blogu se nisam uspjela pozdraviti i poželjeti vam sve najbolje prije ne
go što nas je put odnio na drugi kraj svijeta u Čile i nakratko u Argentinu.

Put dalek, prekrasan, i dan danas imam osjećaj kao da smo posjetili tri različite zemlje, a ne samo jednu. U 4500 kilometara dužine Čilea, možete si samo zamisliti raznolikost biljnog, životinjskog svijeta, različitu klimu, okoliš, običaje, sela, gradove, ljude. Ogromna je to zemlja, čudno rastegnuta od sjevera prema jugu, i budno čuvana sa istočne strane ogromnim masivom Anda i stotinama vulkana koji tiho, sa pokojim dimom iz kratera obično podsjećaju na svoje postojanje. Netko mi je nedavno spomenuo da u jednom od turističkih knjiga vodiča o Norveškoj, kaže da na svijetu postoje tri neobično zemljopisno položene zemlje. Norveška, Čile i Hrvatska. Točno.

U tri smo tjedna obišli od pustinje Atacama i mala sela oaza na sjeveru Čilea, prave pravcate gejzire koji pršću vruću vodu na 4300m nadmorske visine, neobične formacije nastale nakon erupcija vulkana i igre pustinjskih vjetrova i vremenskih prilika; vidjeli na stotine alpaka, llama, vicuna, guanaco, flaminga, pingvina i kojekakvih drugih životinja; prirodnih formacija, vulkana koliko ih vjerojatno nigdje i nikad više vidjeti nećemo. Usred Čilea, nedaleko pacifičkog oceana smjestio se Santiago sa svojih više od 5 miliona stanovnika. Ogroman, ali uredan, čist i nevjerojatno zelen. Gotovo svaka ulica u Santiagu ima posađeno manje ili veće drveće, zelenilo posvuda. Zelenilo koje jako dobro dođe u vrijeme ljetnih vrućina. Južni dijelovi Čilea su priča za sebe sa vulkanima, jezerima i malim gradićima i selima čiji su dijelovi naseljeni ljudima iz Europe jos krajem 19. stoljeća. Pogled na vulkane obično daje do znanja da smo na nekom drugom kontinentu, jer je krajolik vrlo pitom i pitoreskan.

Sam jug zemlje izgleda točno onako kako sam si zamišljala da izgledaju mjesta na kraju svijeta. Punta Arenas – grad na samom dnu kontinenta iz kojeg se u lijepo vrijeme vidi Ognjena zemlja, a u ružno vrijeme se čovjek smrzne samo gledajući u nemirno more Magellanovog prolaza. Nakon Punta Arenas, put nas je preko Puerto natalesa odveo u Patagoniju. Daleka vožnja kroz nenaseljene ili tek slabo naseljene krajeve Patagonije u Nacionalni park Torres del Paine gdje je boja ledenjačkih jezera najsličnija poznatoj tirkiznoj boji Plitvica. Područje glečerskih-ledenjačkih jezera, visoravni, proplanaka gdje posvuda bezbrižno pasu guanaco (jedna od životinja iz porodice llama, alpaca, vicuna). Znatiželja nas je odvela preko granice do poznatog ledenjaka Perito Moreno u Argentini, jedinog u tom kraju koji u ova vremena klimatskih promjena raste, dok se svi ostali lagano otapaju. Slušajući zvukove loma tisućljetnog leda, čovjek se osjeća tako malen i bespomoćan pred majkom prirodom slušajući kako led puca, i čekajući na kojem komadu će se ledenjak otvoriti, slomiti i sa visine veće od 60 metara srušiti u hladne vode jezera. Jos jedno mjesto u Čileu je nešto što se ne pronalazi svaki dan i posvuda - otvoreni kop (rudnik) bakra, u kojem operiraju moćni strojevi dva do tri puta veći od autobusa, mašine kraj kojih se čovjek stvarno osjeća patuljkom. Neću o zagađenju okoliša, ali neplanirani izlet bio je definitivno vrijedan posjeta. I za kraj, pitanje ića i pića. Beefsteak dan i noć, tu i tamo losos koji je u Čileu beskrajno jeftin, jer ako već nije, Čile je na najboljem putu da prestigne Norvešku po proizvodnji i izvozu lososa. U Patagoniji, naravno patagonia lamb (janjetina), pečena na tradicionalni način, upravo onako kako su to gaučos radili na beskrajnim visoravnima Patagonije. I evo za kraj, sličica pingu porodice na putu prema moru, hrani, nevjerojatno brzom plivanju, i izležavanju na hladnom južnom suncu.

2 comments:

romantales said...

oooh, Olinka, blago tebi! Koje prekrasno putovanje. Drago mi je da ti je bilo lijepo, ali moram dodati ljubomornog smajlića i zavidnog. Jesi imala prilike nabaviti što kod lokalnih proizvođača vune i alpake?

Anonymous said...

Hej Barnic, prekrasno si opisala putovanje a ja to nisam znala....

Cmok, Vilma....
...u ocekivanju novih postova...